Isusova kušnja u pustinji (Lk 4,1-13)

Fotografije uz članak 1

Na početku smo Korizme i našega korizmenog hoda obraćenja. Prve korizmene nedjelje čitamo odlomak iz Lukinog evanđelja o Isusovoj kušnji.

U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«

I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«

Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.  (Lk 4,1-13)

Ako pomnije pogledamo knjigu Lukinog evanđelja, zapazit ćemo da treće poglavlje završava izvještajem o Isusovu krštenju na kojem je na njega sišao Duh Sveti, a Otac ga priznao svojim Sinom i izabranikom (usp. Lk 3,22). Nakon toga ne slijedi odmah prikaz njegovih moćnih i velikih djela kao Mesije koji nastupa u Božje ime i kao Božji Sin, nego upravo scena o kojoj danas čitamo: kušnja u pustinji. Iskustvo našega života uči nas da nema nikakva velika i plemenita pothvata koji ne bi bio izložen kušnji. I Isus je morao proći kroz kušnju prije nego je počeo svoje djelovanje.

Duh je vodio Isusa u pustinju. Pustinja je mjesto šutnje, samoće, praznine, mjesto gdje nema nikoga i ničega drugoga doli čovjeka sama. To je mjesto u kojem nema riječi, čak niti života. Pa ipak, to je mjesto gdje čovjek susreće samoga sebe u svojoj istini i mjesto na kojem se suočava s granicama vlastite moći. I na kraju, to je mjesto gdje čovjek snažno kuša Božju blizinu i suočava se s njegovom voljom.

U razgovoru Isusa i Sotone koji ga kuša, gledamo sukob istine i laži. Isus je “Put, Istina i Život” (Iv 14,6), a Sotona je “otac laži” (Iv 8,44). Isus svojom ukorijenjenošću u Ocu poznaje svoju istinu i zna da sva njegova moć i snaga dolazi iz podložnosti Očevoj volji, iz zajedništva s Ocem i iz služenja Njemu. Zato se i može suprotstaviti zavodljivosti Sotone koji ga lažima pokušava udaljiti od Oca i učiniti samodostatnim.

Od Isusa učimo tražiti Istinu u svojoj pustinji i u svojim kušnjama. Od njega učimo suočavati se s granicama vlastite moći, to je naša istina, i prihvaćati Očevu volju i služenje Njemu. On nam daje primjer kako se suprotstaviti lažima vlastitog života i vlastitoj samodostatnosti. Tek s tim iskustvom bit ćemo spremni svjedočiti svoje potpuno predanje Ocu. Tek tada će naše življenje biti klanjanje Gospodinu, Bogu svome, i služenje njemu jedinome.

s. Samuela Klaić