Svadba u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-12)

Fotografije uz članak 1
Iz druge perspektive

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2,1-12)


Bijaše svadba… Zasigurno svatko od nas ima iskustvo sudjelovanja u svadbenom veselju. Bilo bi zanimljivo poslušati ta različita iskustva. Što bi sve u našoj priči došlo u prvi plan? Tko je sve ondje bio, što se jelo, kakva se glazba svirala, do koliko sati se ostalo... i konačno: je li bilo veselo? Današnje evanđelje donosi jednu takvu priču, u kojoj se ne spominje tko je sve bio od uzvanika, ali se veli da je ondje bila Isusova majka i da je bio pozvan Isus sa svojim učenicima.

Danas se, osobito u redovničkoj kulturi, često rabe riječi biti i djelovati, kao i pojmovi kontemplacija i akcija, možda zato što je prilično narušena ravnoteža među ovim stvarnostima – kako u redovničkoj kulturi, tako i u svijetu uopće. Što to današnjega čovjeka pokreće na djelovanje, gdje on stoji i odakle ide ususret drugome? Na ta otvorena pitanja svaki će pojedinac, želi li osmisliti svoj život, morati potražiti odgovor. Današnji svijet treba ljude koji žive kontemplativno, koji mogu ponuditi nešto više od pustih riječi i površnih djela. Možda nas današnje evanđelje, ako se njime ozbiljno pozabavimo, pouči kako biti prisutan, u radosti i žalosti, u samoći i s drugima, u svakoj stvarnosti života. Bez te i takve prisutnosti teško ćemo opažati i teško postajati osjetljivi za ono što se događa u nama i oko nas.

Marija, Isusova majka, bila je prisutna. Možda bismo čak trebali reći: djelatno prisutna. Na svadbi je gledala i opažala iz neke druge perspektive: uočavajući nelagodu jer je nestalo vina, osjetila je da je došao čas njezina Sina. Zato se obratila najprije Njemu, a onda poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite.

Evanđelja ne spominju više nijednu Marijinu riječ, tako da je ovo na neki način njezina oporuka. Pritom, u prvi plan dolazi Božja riječ: činiti ono što njezin Sin kaže.

Papa Benedikt XVI., u svojoj enciklici Bog je ljubav, kaže da je cio program Marijina života bio „ne stavljati samu sebe u središte, nego ostaviti prostor za Boga“. Naime, „ona govori i razmišlja s Božjom riječi; Božja riječ postaje njezina riječ, a njezina se riječ rađa iz Božje. Njezine su misli u skladu s Božjim mislima, i njezina volja je jedno s Božjom voljom.“ Zato je i u ovoj prigodi u prvi plan došla Božja riječ – činite što on kaže.

Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Evanđelist Ivan želi naglasiti da je Isus od Oca pozvan da u jednoj uobičajenoj ljudskoj stvarnosti objavi otajstvo svoje osobnosti, da ljudima otkrije svoj identitet. To je bio prvi njegov javni nastup: Božji znak u kojem Isus objavljuje tko je Bog za nas– Emanuel, onaj koji nas susreće u svim stvarnostima našega života.

Nakon toga i učenici na nov način počinju vjerovati u njega, stječu povjerenje. Sada znaju da se na njega mogu sigurno osloniti.

Što možemo iz Kane ponijeti u svoju svakodnevicu? Neka svatko od nas na to odgovori molitveno čitajući Božju riječ. Onomu tko sluša Božju riječ kako ga upućuje Marija i tko Božjoj riječi u svom životu otvara prostor i vrijeme, događa se čudo. Sve što je u njegovu životu kameno, bezlično, bezbojno dobiva drugi predznak. Preobražava se, pretvara, dobivajući novi okus i boju, kako se i kaže u himnu Večernje na svetkovinu Bogojavljenja:

Gle čuda na riječ njegovu:
u posudama kamenim
rumenom voda postaje
u vino se pretvarajuć.

 s. Celina Vidak