I smiješni čin vodi spasenju

Fotografije uz članak 1
16.01.2017

Vidjeti djecu kako se hitro penju na stablo je sasvim uobičajeno. Razigranoj djeci to i priliči. Međutim, vidjeti kako se jedan uvaženi gospodin penje na stablo prilično je neobičan i smiješan čin. Neobičan i smiješan u našim ljudskim očima koji sve ono što izlazi iz naših okvira lijepog ponašanja smatramo nedostojnim i nedopuštenim. Ali takav jedan postupak nama smiješan, Zakeju je bio spasonosan, a da ni on sam to nije tražio. Stoga svaki put kad u svojim mislima ocijenimo nečije postupke neprimjerenima, zapitajmo se ne traži li ta osoba zapravo svoj način na koji će privući Isusovu pozornost i postići spasenje.


Zakej možda nije htio privići Isusovu pozornost nego ga samo vidjeti. Ipak, Isus se ne zaustavlja na toj površnoj znatiželji. On se sam poziva u njegovu kuću. Želi blagovati s njime, sjesti s njim za stol. A ta gesta je značila uspostaviti odnos s nekim, zbližiti se s njim, postati mu prijatelj. Koje li tek tu sablazni u očima okupljene jerihonske svjetine! „Grešniku se svratio!“, čulo se mrmljanje iz usta grešnika koji sebe vide pravednima. I baš zašto što se takvima smatraju, nepotrebnima pravog susreta s Isusom, željnima samo senzacije i površnog Isusovog prolaska kroz njihove živote, nikad neće shvatiti što se događa u srcima grešnih ljudi koji se žele popraviti i obratiti.


A zašto se Zakej obratio? I zašto je odlučio vratiti siromasima više nego što je morao? Samo zato što se konačno prema njemu, javnom grešniku netko obratio kao prema čovjeku. Zato što se osjetio ljubljen. Nijednom riječju Isus ga ne osuđuje, čak niti spominje njegov posao, a vrlo dobro ga poznaje jer ga zove po imenu. Ne postajemo dobri da bi nas Bog ljubio, nego postajemo dobri jer nas Bog ljubi. A da bi započeli taj proces našeg unutarnjeg preobražaja potrebno je poput Zakeja popeti se na stablo želje za oproštenjem i novim načinom života.

s. Maja Ivković