Predanost u radu i vršiteljica Riječi

Fotografije uz članak 1
11.08.2016
 

Današnji blagdan vraća nas na ponovno promišljanje o životu sv.Klare. Iako čitajući temeljito životopise, mnoge crtice sijevaju iz njega, one koje bi opisale sveticu i kao pouka zasvjetlile u životu svih nas. Dvije su mi zastale dok sam čitala „Klara Asiška“ Marka Bartolija i o njima  pokušala promišljati.

U svome Pravilu, Klara govori o radu, preuzimajući odredbe što ih je Franjo dao za braću u različitim okolnostima: Sestre, kojima je Gospodin dao milost da rade, neka rade vjerno i pobožno poslije Trećega časa u poslu časnu i korisnu zajednici, tako da, odstranivši dokolicu – neprijateljicu duše, ne utrnu u sebi duha svete molitve i pobožnosti, komu moraju služiti ostale vremenite stvari.

Iščitavam iz ovoga i ostalih dijelova Pravila da je Klara prozrela vrijednost korištenja vremena. I uistinu, u danu nam je darovano svih dvadeset i četiri sata. Živimo u užurbanosti vremena koja nas često uvjetuje i nekako „remeti“ naš ustaljeni dnevni red.  No, ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da naših dvadeset i četiri sata često prođe kao trenutak kojega nismo svjesni. Pokušajmo složiti popis aktivnosti, poslova što u tome vremenu napravimo, kako smo iskoristile vrijeme ili što smo sve mogli u tome vremenu napraviti. I sveta Klara shvaća vrijeme kao dar i na izgradnju dobro iskorišteno vrijeme – lijek protiv dokolice, strančarenja, lijenosti. Sveti Franjo ide još dalje i za one kojima je Gospodin dao milost rada, neka rade vjerno i pobožno tako da, izbjegavaju duši štetnu besposlicu, ne ugase duh svete molitve i pobožnosti, čemu ostalo vrijeme mora služiti. Klara i sama radi do zadnjega časa. Klarin rad bio je, ne bilo kakav i ne bilo što, pa neka se ispuni vrijeme. Njen rad bio je predanje, potpuno predanje do smrti. U životopisu čitamo svjedočanstvo sestre Pacifike: kada je toliko oboljela da nije mogla ustati iz kreveta, dala je da ju se posjedne i podupre iza leđa jastucima pa je prela... To je predanje i to je zapravo smisao rada.

Cijeli svoj život živjeti u otvorenosti Božjoj milosti. Bilo da radimo ili molimo ili razgovaramo, sve je to (trebalo  bi biti!) sveti posao, ono što nas izgrađuje ito nam pomaže da se u svakom trenutku sjedinimo s Gospodinom. Promatram današnje mlade i pitam se za većinu od njih što je smisao njihova života. O, promatraju i mladi nas, i sigurna sam da nas puno puta sažalijevaju i pitaju se: eh, jadne su i koji je smisao njihova života, čitajući na našim licima žalost, beznađe, mrzovoljnost, neispunjenost... Dobro je o tome razmisliti i otvoriti se našim svakodnevnim poslovima  ljubavlju i požrtvovnošću svjesni da nas izgrađuju kolikogod nam bili besmisleni. Otvoriti se milostima koje nas po predanosti svojoj svakodnevnici u koju sam poslan obasipaju i ne dopuštaju da se u naš život „useli“ dokolica i strančarenje, a time i stalno propitivanje, i sumnja o smislenosti posla koji radimo i poslanja koje živimo.

Druga crtica iz života ove svetice jest odnos prema riječi  općenito. Ta njena pozornost i obzirnost ne stavlja prepreke nego predviđa otvorenost. Istina,Klara ne dopušta i sama se ne prepušta toj napasti da se govori u svako vrijeme s naznakom sestre mogu ipak uvijek i posvuda kratko i tiho priopćiti što je nužno, znajući da riječ ohrabruje, tješi, potiče, osnažuje, ali također da mnoštvo izgovorenih riječi stvara prazninu koju vrlo brzo ispuni svakodnevnica ogovaranja, prigovaranja i svega što nije za izgradnju našeg redovničkog identiteta. Otkrivamo povezanost ove dvije značajke života sv.Klare: rad i riječ. Zapravo, radom i predanošću ispunjeno vrijeme ne dopušta suvišnih, bespotrebnih riječi, jer predanost i otvorenost Božjem djelovanju po djelu naših ruku otvara mjesto samo riječima koje su odmjerene, korisne, blage i koje sjaje poput zrcala na svjetlosti. I u samom imenu Klara – Jasna otkrivamo život svete Klare koji je bio jasna svjetlost koja se prelamala poput one na zrcalu u živote svojih sestara, svoje zajednice i širila se u obzorja svakodnevnice.

U Godini milosrđa, pozvani smo i mi promisliti temeljitije o našem odnosu prema radu i riječju i na poseban način o našem odnosu prema Riječi koja nam je snaga za život, pomoć u predanosti po radu u kojemu ostvarujemo poslanje koje nam je zajednica i Crkva povjerila, te promisliti o riječima koje izgovaramo i kojima gradimo i/ili izgrađujemo.

 

s.Vlatka D.