Osma opomena svetog Franje

02.10.2013

Osma opomena našega serafskog Oca Franje, ako gledamo na gustoću riječi, vrlo je kratka, ali je po sadržaju vrlo važna i značajna. Srž života po Evanđelju je – kako to dobro znamo – za Franju i za njegove sljedbenike koji su htjeli biti siromašni, „živjeti bez ičega vlastitoga“, točnije rečeno, "bez nečeg vlastitog“. Točno se o ovome zadnjem obliku siromaštva ovdje radi.

Zato se u ovim razmatranjima, gdje se radi o dubljem razumijevanju našega života, tj. Života po Evanđelju, moramo pozabaviti na jedan poseban način i potanko ovim riječima.

Apostol kaže: Nitko ne može reći „Gospodin Isus“ osim u Duhu Svetomu (1 Kor 12, 3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3, 12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp. Mt 20, 15), koji govori i čini svako dobro.

Za potpuno razumijevanje ove Opomene moramo još jednom razjasniti razliku između nutarnjega i vanjskog siromaštva. Vanjsko se siromaštvo sastoji u odricanju od zemaljskih stvari, koliko je to moguće za jednoga čovjeka i za njegove dužnosti. Pred nama je uvijek pitanje jesu li stvari koje upotrebljavamo uistinu potrebne za naš život i izvršenje naših zadataka. Ne trebamo se služiti ničim više nego što je to stvarno potrebno. Siromaštvo u uporabi zemaljskih stvari ima svoj smisao u tome, da priznajemo Boga kao Gospodara svih stvari, a kojima se služimo samo u ovisnosti o Njemu i to samo onima koje On daje po ljudima. Zato je za nas vanjsko siromaštvo navika ovisna o stvarima bez vlastitoga gospodarenja, bez vlastite moći, bez vlastitoga htijenja. Tako je vanjsko siromaštvo priznavanje suverenoga Božjeg prava, to je služenje Bogu. Ovo je siromaštvo smatrano od našega svetoga Oca Franje vrlo ozbiljnim i ostvareno u mjeri koju je rijetko koji kršćanin mogao ostvariti. Jasno da je za njega važnije nutarnje siromaštvo čovjekovo, jer ono mora biti temelj i životni izvor vanjskoga siromaštva. O ovome siromaštvu, kao stavu  nutarnjeg čovjeka, govori Franjo na posebno djelotvoran način u svojim opomenama. S pravom je ovo djelo svetoga našega Oca Franje nazvano „Pjesma nad pjesmama unutarnjeg siromaštva“.

Nije dopušteno šepiriti se dobrim djelima drugih, nego treba ozbiljno nastojati slijediti Krista.

Nije nipošto dopušteno hvaliti se svojim znanjem, vlastitim spoznajama, nego treba sprečavati svaki kult vlastitoga Ja, svako kađenje samome sebi i svako umišljanje za priznanjem da je sve Božje vlasništvo „Njemu uzvraćamo riječima i primjerom“.

U svakoj od ovih izreka Opomene Franjo prikazuje nutarnje siromaštvo na jedan novi način. Svaki nam daje važnu pomoć za vladanje „siromaha u duhu“, za koje je jedino važno da Bog ostaje Gospodar i da čovjek ne nasrće na njegovo suvereno pravo vlasništva.

Zato tko slijedi ovaj poticaj serafskoga Oca, raste u tajni posvemašnjega siromaštva i iskušava da je biti siromašan bitni stav čovjeka vjernika pred Bogom, jer upravo siromaštvo može biti važan način slavljenja Boga : „Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 3).

Priredila s. Nikolina M. prema knjizi Kajetana Essera, Opomene svetoga Franje