Treća opomena svetog Franje

27.09.2013
Gospodin kaže u Evanđelju: Koji se ne odreče svega što posjeduje ne može biti moj učenik (Lk 14, 33); i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga (Lk 9, 24). Onaj čovjek ostavlja sve što posjeduje i gubi svoj život koji se sav predaje posluhu u rukama svoga poglavara. I što god radi i govori što sam znade da nije protiv njegove volje, ako je dobro što čini, to je pravi posluh. I ako bi podložnik kadgod nešto smatrao boljim i korisnijim za svoju dušu negoli je ono što mu poglavar nalaže, neka ono svoje dragovoljno Bogu žrtvuje, a ono poglavarevo neka nastoji izvršiti. To je ono pokoravanje ljubavi (1Pt) jer udovoljava Bogu i ljudima. A ako poglavar zapovijeda nešto što je protiv njegove duše, premda ga ne mora slušati, neka ga ne napušta. Pa kad bi ga stoga neki progonili, neka ih radi Boga još više ljubi. Jer koji radije trpi progonstvo negoli se dijeli od svoje braće, taj zaista ostaje u pravom posluhu, jer polaže dušu svoju za braću (Iv 15, 13). Ima, naime, mnogo redovnika koji se, pod izlikom da vide bolje negoli im nalažu njihovi poglavari, obaziru natrag (Lk 9, 62) i vraćaju se na svoju bljuvotinu (Izr 26, 11; 1Pt 2, 22); to su ubojice i svojim zlim primjerom upropašćuju mnoge duše.

 

Danas, u svijetu u kojem vlada kultura: „što mi tko ima određivati što ću i kako“, vrlo je nezahvalno govoriti o poslušnosti poglavaru. Biti poslušan nekome za koga znaš da je jednako čovjek kao i ti, čuti i prihvatiti savjet i onda kad nije onakav kakav smo očekivali, dopustiti drugome da organizira tvoj dan… zvuči čudno.

Kao prvo, mislim da ponekad samim pojmom „poglavar“ već sami gradimo zidove koje onda proglašavamo monumentima naših nadređenih. Dakako, događa se i da ti isti poglavari prihvate te zidove i na svaku ciglu samo dodaju cement.

Ipak, ne želim ovdje optuživati niti poglavare niti one kojima upravljaju. Samo bih htjela podsjetiti koja je prvotna ideja poglavarstva bila. Točnije, nekada se nisu ni nazivali poglavarima, nego ministrima. Naravno da naziv ne mijenja karakter osobe. Stvar je u tome što biti poglavar znači služiti, a ne vladati. Sveti Franjo to u svom Pravilu, Pismima, Oporukama često daje do znanja. Štoviše, pojam takvog poglavara ne odnosi se samo na onoga koji je demokratskim izborima dobio ključ svih prostorija kuće, nego na sve nas. Pozvani smo, naime, biti majke jedni drugima. A dobro znamo kolika se ljubav krije iza tih 5 slova.

Ako mislimo da je biti sluga sviju lako, varamo se. Ne mogu reći da znam iz nekog vlastitog iskustva, ali vidim živote drugih. S druge strane, pokušavala sam i sama živjeti to služenje. Također vidim da služiti svima ne znači povlađivati svima nego moliti Boga za mudrost i razboritost u odvagivanju svega što vrijeme i događaji donose.

Ponekad je teško shvatiti odluku koju ti netko predstavi, ali trebamo imati na umu da drugi mogu jasnije, ili barem objektivnije, nego mi vidjeti stvari koje nas se tiču. Slično je to kao s umjetničkim slikama koje se mogu shvatiti tek kad se izmaknemo korak natrag. Zato smo pozvani radije pristati na izvršavanje volje drugoga nego svoje. Htjela bih primijetiti da ova teorija ne treba biti zadržana samo za odnos prema poglavarima, nego i za sve naše međusobne odnose.

Netko bi mogao prigovoriti da drugi ne mogu uvijek znati što je dobro za nas, ili nam čak iz (ne želim znati kojeg) nekog razloga preporučuju nešto što je za nas loše. To je istina. Nismo pozvani odbaciti svoju savjest i zdrav razum, nego i uvažiti drugoga. Kako to Franjo rješava? Vrlo konkretno: A ako poglavar zapovijeda nešto što je protiv njegove duše, premda ga ne mora slušati, neka ga ne napušta. Ne dijeliti se od svoje braće i u takvim trenutcima je znak ljubavi. Naime, u ovom svijetu nismo sami, postoje i drugi ljudi oko nas. Misliti samo na svoje dobro ne samo da zvuči, nego jest sebično. To ne samo da nam ne dopušta ići naprijed, nego nas vodi barem nekoliko koraka natrag – i tako ostajemo u začaranom krugu svojih grešaka i propusta.

Ma gdje i kojim stilom života živjeli, pozvani smo na logiku otvorenosti drugima. Ne samo da će to udobrovoljiti one oko nas, nego će i našim dušama koristiti kao dlijeto koje će od nas stvoriti ne samo dobro oblikovane skulpture, nego djela koja svjedoče život.




s. Andrijana D.