Prva opomena svetog Franje

25.09.2013
Opomene sv. Franje koliko god nam zvučale strogo i neostvarivo živjeti, izraz su njegova dubokog iskustva vjere i ljubavi prema Onome koji je sama ljubav. U devetnici sv. Franji koju želimo moliti zajedno s vama, htjele bismo i sebe i vas provesti vrtom Franjinih opomena. Kao i svaki Franjin spis i one su gotovo sama riječ Božja koja je u Franjinu životu bila toliko oživljena i djelotvorna.

I. Opomena

Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali; odsada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Isus će mu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14, 6-9) Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1Tim 1, 16) i Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). Ni Sina međutim, kad je riječ o onom po čemu je jednak Ocu, ne može nitko vidjeti drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga. Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14, 22. 24) i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (Iv 6, 54). Stoga presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju toga duha a usuđuju se primiti ga, osudu sebi jedu i piju (1Kor 11, 29). Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4, 3) Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9, 35) Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silani iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20).

Ovom opomenom Franjo izriče svoj Credo. Vjerovanje koje nam svima na jednostavan način riječima samoga Krista govori o Bogu. Možda ponekad mislimo da je lako biti kršćanin, možda i možemo povjerovati da se Bog za nas utjelovio u Isusu Kristu – drugoj božanskoj osobi. Pa da je i trpio za nas i raspet bio povjerovat ćemo lakše od onog da je ovdje, sada, s nama u zrnu pšenice i kaplji vode. Bog, koga nitko nikada ne vidje, udostojao se prebivati u malenoj hostiji. I da paradoks bude još veći – daje nam se da ga blagujemo! Na svakoj sv. Misi izgovara sam Krist: „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje! Ovo je krv moja!“ Kako proniknuti u tako veliko otajstvo? Može li naš um shvatiti da naše tijelo blaguje samoga Boga. Oči vide samo kruh i vino, koje i u našim ustima imaju isti okus, uši slušaju samo glas svećenika…a srce, srce se iznenada, nekom nevidljivom milošću ispunja nebeskom nebeskom radošću. Srce koje je često malaksalo i tvrdo za otkrivanje Božjih tajni može omekšati i samo jedna kaplja Kristove krvi.

Franjo kaže osuđeni su svi oni koji ne vjeruju u Tijelo i Krv. Mogli bismo mu prigovoriti da je strog, ta Isus je govorio ne sudite da ne budete suđeni. Ali ovdje se ne radi o nečijoj osudi, nego o samoosudi. Pogledajmo svijet danas, koliko smo zaokupljeni svojim tijelom, sve činimo radi njegova užitka. Koliko si dopuštamo trpljenja u boli? A čini mi se nekako da nekad nisu bile tako pune bolnice, da su nekada više od starosti i iscrpljenosti života. Danas postadosmo robovi svoga tijela upravo zato što smo osuđeni jer se ne dadosmo osloboditi Kristovim Tijelom. On želi naše udioništvo u svojoj muci, svojoj smrti i svome Uskrsnuću. I ako s njime patimo s njime ćemo i uskrsnuti na život vječni. Zato ne odbijajmo čista srca i raskajana duha uvijek pristupati stolu njegova tijela jer „nije došao zvati pravedne nego grešne“ i zato nam uvijek daje novu priliku da se oslobodimo grijeha svoga tijela Njegovim tijelom.

 

s. Marina Jurišić